Za selo Brežine u Lješanskoj nahiji čulo se do daleke Kanade pa se grupa studenta iz ove države prije neki dan obrela na imanju porodice Kažić da se lično uvjeri u kvalitet kozjeg sira i mlijeka koje proizvode na farmi. Dok brojni građani napuštaju sela u potrazi za boljim životom u gradu Stevan Kažić, iz sela Brežine, vratio se na rodno ognjište i započeo uzgoj koza. Formirao je farmu koza i započeo organsku prozvodnju kozjeg sira, mlijeka, surutke i mesa. O njegovom poduhvatu igrom slučaja saznali su studenti iz Kanade i nedavno, kako priča Stevan, ugostio je njih 20-ak.
Kažić objašnjava i zbog čega se odlučio da se bavi kozarstvom.
–Ja sam se bavio ugostiteljstvom, a pošto je u Podgorici sve manje posla, odlučio sam da se vratim na selo i počnem se baviti kozarstvom i organskom ishranom. Od kozarstva se čovjek ne može obogatiti, ali se može preživjeti. Selo Brežine je pogodno za kozarstvo zato što ga krase vrleti. Držim 80 koza, prozvodim kozji sir, mlijeko, surutku i meso, a u svemu tome mi pomaže majka Vukica. Imam svoje mušterije koje mi dolaze na kuću i roba mi je unaprijed prodata. Sir prodajem osam eura po kilogramu, litar mlijeka je euro i po, a surutke euro – priča Kažić.
Kažić navodi da su Brežine godinama iste, osim kablovske televizije i telefona za pola vijeka se nije mnogo uložilo. Najveći problem predstavlja nedostatak vode.
– Mi vodovod imamo ali kao da ga nemamo. Svakodnevno dolazi do kvarova na mreži jer je cjevovod dotrajao. Tačno je da kad god sam se obratio nadležnima dobio sam besplatnu cisternu– priča Kažić.
Da je voda najveći problem Brežina smatra i Nikola Kažić. On kaže da 50-ak domaćinstava ovog sela konstantno ima problema sa vodosnabdijevanjem.
–Naše selo pripada donjoj Lješanskoj nahiji. Pored njega ovom dijelu nahije pripadaju i Gornji Kokoti, Pador, Liješnje, Podstrana, Kornet, Popratnica, Bigor, Goljemadi, Briđa, Begova Glavica i Sinjac. Imamo obećanje da će za donju Lješansku nahiju da se gradi novi vodovod, a kada će to biti, to ne znamo – navodi Kažić.
On navodi da problem predstavlja to što nemaju prodavnicu pa su primorani da za potrepštine idu u Donju Goricu.
–Ono čime se možemo pohvaliti je da u područnom odjeljenju OŠ „Savo Kažić” imamo 34 đaka. Imamo puteve, obećali su nam rasvjetu. Takođe, imamo i vrijednog sekretara mjesne zajednice Sonju Vukčević Mirotić koja nam pomaže da riješimo probleme – priča Nikola Kažić.
Uslovi života u Brežinama danas su mnogo bolji nego prije pet decenija kada se u ovom selu udala Zora Brnović. Ona svjedoči da su prije pet decenija kuće u Brežinama bile pokrivene kamenim pločama.
–Te ploče nisu bile vezane malterom ali su ljudi znali kako to da naprave da ne prokišnjava. U našem dvorištu bilo je šest objekata, u dvije kuće smo živjeli, a u četiri smo držali stoku. Ostaci tih kuća i danas su u dvorištu – priča Zora Brnović.
Zora priča koliko je nekada bio težak život u Brežinama.
–Kada sam bila mlada ni sat nijesmo imali. Gledali smo u nebo i čim vidimo zvijezdu Danicu znali smo da će tad da sviće. To nam je bio orjentir da znamo otprilike koliko je sati. U moje vrijeme nijesmo imali ni deterdžente ni omekšivače. Garderobu smo prali lisijom od pepela. Prokuvamo pepeo, pa procijedimo i peremo. Danas svaka domaćica može da bira koji će deterdžent i omekšivač, sve je na izvolte– priča Zora.
Ona navodi da i pored dobrih uslova za život omladina neće da se vraća na selo.
– Takvo je vrijeme došlo da je omladini draže da sjedi u kafićima nego da radi kako smo mi radili – navodi Zora Brnović.
Najstariji stanovnik Brežina je Mitar Brnović, starac od 92 godine.
–Uslovi života su danas mnogo bolji nego u naše vrijeme. Ja sam pješke išao do Podgorice, a danas postoje razne vrste prevoza. Volio bih da omladina bude zdravo, da bude mir u zemlji ali i da sam malo mlađi – sa osmjehom priča Mitar.
Mitar Brnović je kaže bio učesnik je Narodnooslobodilačkog rata, sa vojskom prepješačio Albaniju, te da se borio za oslobođenje nekadašnje Jugoslavije.
–Ja sam se borio za oslobođenje Jugoslavije. Međutim, ja sam Crnogorac i volim Crnu Goru i želim da bude najbolja – priča Mitar Brnović.
N.S.

Kap po kap, u mijehu ni kapi

Kako Brežine do izgradnje vodovoda nijesu imali vodu, mještani su se snalazili tako što su je donosili sa Karuča. Zora Brnović priča da je sa komšinicom na leđima donosila 20 litara vode u drvenom burilu.
– Jednom je sa nama krenuo i moj suprug Mitar, a kako on nije imao burilo da bi donio vodu, uzeo je mijeh. Napunio je vodom mijeh, ali nije primijetio da kaplje. Kada je kući došao u mijehu nije bilo ni kapi vode. Poslije toga iskopao je bunar od osam metara – navela je Zora Brnović.

Prevoz skup

Nikola Kažić kaže da se mogu pohvaliti i urednim prigradskim prevozom.
–Autobusi saobraćaju šest puta dnevno što je dobro. Međutim, ono što nije dobro je cijena autobuske karte koja iznosi 2,40 eura. To je po meni skupo, preskupo – navodi Nikola Kažić.